16. Kad smo ušli u Rim, Pavlu dopuste da stanuje posebno, s vojnikom koji ga je čuvao.
17. Tri dana nakon što je došao Pavao sazove židovske uglednike te im reče: "Braćo, ništa nisam učinio protiv našega naroda ni protiv običaja naših predaka, ali ipak su me u Jeruzalemu uhitili i predali u ruke Rimljanima.
18. Rimljani su me nakon istrage htjeli pustiti jer su zaključili da ničim nisam zaslužio da umrem.
19. Židovi su se tome usprotivili pa sam se zato morao prizvati na cara - a ne zato što bih htio tužiti vlastiti narod.
20. Zato sam, eto, zamolio da vas vidim i da vam govorim: zbog Izraelove nade, Mesije."
21. "Mi nismo čuli ništa protiv tebe", odgovore mu oni. "Niti smo dobili kakvo pismo iz Judeje, niti nam je tko od braće koja su došla ovamo što rekao.
22. Ali htjeli bismo čuti što ti misliš jer o toj kršćanskoj sljedbi znamo samo da joj se posvuda protive."
23. Dogovore se te jednog dana mnogi dođu u njegov stan. Govorio im je o Božjemu kraljevstvu i od jutra do večeri ih poučavao o Isusu iz Mojsijeva zakona i proročkih knjiga.
24. Neki su povjerovali, a neki nisu.
25. Kad su se tako u neslozi počeli razilaziti, Pavao ih isprati riječima: "Dobro je Sveti Duh rekao vašim precima po proroku Izaiji:
26. 'Slušat ćete moje riječi, ali nećete ih razumjeti; gledat ćete moja djela, ali nećete dokučiti njihova značenja.
27. Jer srca su se ovoga naroda usalila, uši njihove ne čuju, a oči su zatvorili - tako njihove oči ne vide i njihove uši ne čuju, a srca im ne mogu razumjeti. Zato se ne mogu obratiti k meni da ih iscijelim.'
28. Hoću dakle da znate: Bog je svoje spasenje poslao poganima i oni će ga prihvatiti.
30. Sljedeće dvije godine Pavao je živio u unajmljenom stanu. Primao je sve koji su dolazili.
31. Hrabro je propovijedao o Božjemu kraljevstvu i otvoreno poučavao o Gospodinu Isusu Kristu. I nitko ga nije pokušavao spriječiti.